Vagon metroa koji je sekao put ka Torentu tog 29. oktobra bio je neobično tih. Možda je to bilo do vlage koja se uvlačila u kosti, a možda do datuma koji je pritiskao Valensiju kao olovni pokrivač.
Godišnjica onih velikih, crnih poplava. Kroz prozor su promicali bilbordi obavijeni crnim florom, nemi podsetnici na vodu koja je nekada odnosila sve pred sobom. Tišina grada bila je toliko gusta da si je mogao opipati prstima.
Kada sam kročio na tlo Torenta, ta tišina je dobila drugačiji ton. Grad je izgledao kao primorska lepotica koja je nekako zalutala u unutrašnjost. Palme su se povijale pod teškim nebom, a miris vlage se mešao sa mirisom stare gradnje i svežih grafita koji su bojili uske, vrludave ulice. Torent je imao dušu, onu mediteransku, sporu i ponosnu.
Satima sam tumarao tim lavirintom, diveći se spomenicima kulture koji su stajali prkosno, kao čuvari nekih boljih vremena.
A onda, u trenutku slabosti, napravio sam grešku koju ću pamtiti.
Glad me je naterala da sednem u Dominos piceriju. To što su mi doneli na sto bilo je uvreda za Italiju, za Španiju, pa i za samu pšenicu. Najružnija pica na zemaljskoj kugli. Platio sam tih 20 evra kao danak sopstvenom neznanju, ostavio to testo koje je ličilo na karton i besan izašao napolje, pravo u naručje nadolazeće oluje.
Ali taj bes je ispario onog momenta kada sam se približio stadionu. Tamo se slivala reka ljudi u narandžasto-crnim bojama. Bio je to kontrast koji te natera da zastaneš, sivilo neba i ta jarka, prkosna narandžasta boja kluba koji je za ove ljude bio sve. Tog dana, u okviru Kupa kralja, u goste je dolazila ekipa njihovog ranga, Huvntud iz Toremolinosa. Dva tima iste sudbine, ali samo jedan je imao taj grad iza leđa.
Ispred ulaza, scena koju u Srbiji retko viđaš. Ljudi stoje, cugaju, smeju se, policija stoji sa strane kao da su i oni deo te iste komšijske priče. Nema agresije, nema onog grča u stomaku da će nešto pući. Ušao sam unutra i osetio tu neverovatnu energiju zajednice.
Nebo se otvorilo. Kiša nije padala, ona je bičevala tribine. Ali niko se nije pomerio. Gledao sam oko sebe: deca kojoj se voda sliva niz nosiće, bake koje drže šalove čvrsto kao da su relikvije, starci koji se ne osvrću na pljusak. Posebno su mi urezani ostali ljudi u invalidskim kolicima. Stajali su tamo, pokisli do gole kože, ali sa očima koje su gorele od iščekivanja. Niko nije mogao da dođe do daha od siline kiše, ali niko nije hteo da napusti svoje mesto. Svi su čekali sudijski zvižduk kao da od njega zavisi sam život.
I onda je krenulo. To nije bila samo utakmica, to je bio ritual. Sudija je svirao početak, a Torent je krenuo na Huventud sa nekom neobjašnjivom silinom. Ti ljudi su skakali, pevali, svaka kost im je podrhtavala uz njihov klub.
Pričao sam sa onima pored sebe. “On je naše mezimče,” rekoše mi, “naš dragulj u srcu.”
Shvatio sam tada, Torent nije samo fudbalski tim, on je sidro koje ih drži na okupu. Svaki vikend, svaka utakmica, to je njihovo vreme za drugarstvo, za zajedničko disanje.
Na terenu je prštalo. Rezultat se peo u korist domaćina, a na semaforu je na kraju stajalo ponosnih 3:1. Svaki gol je bio kao grom iz vedra neba, krik olakšanja i ponosa nad ekipom iz Toremolinosa koja jednostavno nije mogla da izdrži taj pritisak narandžaste mase.
Ali sat na ruci bio je neumoljiv. Poslednji metro za Valensiju nije mario za emocije navijača. Morao sam da krenem pre poslednjeg zvižduka, ostavljajući iza sebe tu bajkovitu scenu, natopljene dresove, promukle glasove i atmosferu koju nikada nigde nisam sreo.
Dok sam sedeo u povratku, mokar i gladan, shvatio sam da je Torent pobedio mnogo više od ekipe iz Andaluzije. Pobedio je onu tišinu sa početka dana. Pobedio je tugu poplava.
Te noći, pod palmama i kišom, fudbal je bio jedini lek koji im je bio potreban.
