Valensija polako postaje moj dom. Tek sada, dok stojim na balkonu i gledam kako se sivo nebo spaja sa krovovima starog grada, počinjem to zaista da osećam. Ali ovo nije ona Valensija sa razglednica. Ovo je grad koji danima davi teška, uporna kiša, atipična i surova, koja natapa svaki pedalj zemlje. Ipak, taj isti grad odbija da ućuti. Fallas je u toku.
Vazduh je težak od vlage, ali još teži od mirisa baruta. Ulice su zakrčene, neprohodne, pulsiraju od gomile ljudi, a tišina je ovde misaona imenica, petarde pucaju na svakom koraku, a gromoglasni vatrometi cepaju nebo, prkoseći potopu koji ne prestaje.
Usred tog mediteranskog haosa, stigao je onaj poziv koji se ne odbija. Poziv koji te natera da ostaviš toplinu doma, probiješ se kroz dim maskleta i reke ljudi, i kreneš tamo gde se piše istorija, čak i ona veteranska.
„Dolaze naši, veterani Srbije 50+. Igraju protiv Valensije u l’ Alqueriji. Dolaziš?”
Nisam razmišljao ni sekunde. To je poziv koji spaja moju prošlost i moju sadašnjost. Otišao sam da ispratim borbu onih koji su odavno okačili profesionalne patike o klin, ali čije srce i dalje kuca u onom frenetičnom, nezaustavljivom ritmu narandžaste lopte.
Sat vremena pre nego što će sudijska pištaljka označiti početak, sedeo sam u baru akademije.
Za one koji ne znaju, to nije samo dvorana, to je hram, moderni košarkaški manastir gde se uči vera u basket. Tu sam se našao sa Nenadom, jednim od trojice sudija na ovom meču. Gledam ga kako se priprema, miran, fokusiran, sa onim starim sudijskim i sportskim profesionalizmom koji ne bledi.
Pričamo polako dok napolju dobuje kiša. Iako je ovo na papiru „prijateljska” utakmica, u njegovim očima vidim isti onaj žar kao da se sudi finale nekog prvenstva. Jer, znate nas… Za nas Srbe, prijateljska utakmica je mit. Čim se obuče taj dres sveti, prestaje svaka šala.
A onda, trenutak koji ti stegne grlo i natera te da se zapitaš od čega su ovi ljudi satkani. Naša ekspedicija stiže. Sedmorica. Samo njih sedmorica su uspela da se skupe, da pobede logistiku, godine i kilometre. Sedam veličanstvenih, sedam prekaljenih vukova koji su prevalili put da bi pokazali da košarka nije samo atleticizam, brzina i odraz. Košarka je, pre svega, igra intelekta, duše i onog našeg, neuništivog, sirovog inata.
Španci su izašli u punom sastavu. Svežina na njihovim licima, dugačka klupa, domaći teren. Valensija je grad gde su stariji ljudi drugačiji, oni su puni osmeha, vitalnosti, prkose starosti svakim pokretom. Ta ista energija se prelila na parket. Krenuli su silovito, agresivno, poveli na samom startu. Činilo se da će brojnost i fizička nadmoć domaćina, u tom vrelom ambijentu dvorane, brzo slomiti našu sedmorku.
Ali tada se desilo ono što se ne uči u košarkaškim kampovima. Tada je proradila ona srpska košarkaška genetika.
Dvoranom je odjeknula škripa patika po parketu, taj zvuk koji je za nas melodičniji od svake simfonije. Počeo je ples onih koji znaju svaki trik u knjizi.
Gledam te ljude: svaki pokret je možda za nijansu sporiji nego pre trideset godina, ali svaki pas je hirurški precizan, svaki blok je čvrst kao stena, svaki šut ima svoju priču. Veterani Srbije polako, poen po poen, okreću rezultat.
Počinje surova klackalica koja ti ne da da udahneš, a kamoli da sedneš. Španci drže priključak, igraju tu svoju prepoznatljivu, brzu, lepršavu košarku, ali naši momci ne uzmiču ni milimetar.
Znoj se slivao u potocima, dresovi su postajali teški, lica crvena od napora, ali oči… Oči su im gorele istim onim sjajem kao kad su počinjali na beogradskim terenima.
Bilo je to nadljudsko naprezanje. Sedam igrača u rotaciji protiv čitave armije Valensije. To više nije bila samo utakmica, to je bila brutalna bitka sa sopstvenim telom, sa krštenicom, sa svakim zglobom koji vapi za odmorom. Ali odustajanje? Ta reč ne postoji u našem jeziku.
Drama u završnici je bila dostojna najvećih evropskih trilera. U dvorani je postalo nepodnošljivo toplo, dok je napolju barut Fallasa parao nebo. Ruke su se znojile, dah je postajao kratak i isprekidan. Na semaforu stoji taj surovi broj 57:56 za nas. Jedan posed. Jedna odbrana. Jedna sekunda.
I onda onaj spasonosni, oštri zvuk sirene koji označava kraj agonije i početak trijumfa. Pobeda! Pola koša razlike. Najslađa, najteža i najpoštenija razlika na svetu. To je bila pobeda čistog, nepokolebljivog duha nad biologijom i zakonima fizike. Sedam ljudi je srušilo sistem u srcu Španije.
Nakon utakmice, dok smo stajali na tom istom parketu, sabirajući utiske kroz osmehe koji brišu sav umor, osetila se ta neverovatna energija ponosa. Razgovarali smo o onome što tek dolazi.
Ovi ljudi se ne igraju basketa da bi ubili slobodno vreme između dva ručka. Oni su u trenažnom procesu, u fokusu, u misiji. Spremaju se za ono najbitnije, Evropsko prvenstvo u Atini ovog leta. To je njihova Itaka, njihov cilj, njihovo novo dokazivanje svetu i sebi.
Odlazim iz Alquerije nazad u kišnu, barutnu noć Valensije. Dok se probijam kroz gomilu koja slavi Fallas, dok petarde pucaju oko mene kao mali plotuni, osećam se čudno ispunjeno. Ovaj grad, sa svim svojim osmesima, vatrometima i sada ovom čudnom kišom, zaista postaje moj novi dom. Ali u tom domu, uvek ću nositi deo onog parketa, onaj miris znoja i tu neverovatnu sliku naših sedam ratnika koji ne priznaju godine.
Bila je to prelepa uspomena, dan koji se urezuje u pamćenje kao dokaz da je život borba koja nikada ne prestaje, ali u kojoj se uvek može pobediti, ako imaš srce.
Zvižduk za kraj meča? Ma kakvi. To je bio samo zvižduk za zagrevanje. Vidimo se u Atini…
